Autor: akademik Petar Skok

Prva teorija o imenu otoka

Od imena (insula) Busi stvoriše oni (misli na Hrvate) Biševo (s dugim silaznim akcentom na i). Šta je stari dalmatinski naziv Busi, ne mogu pravo kazati. Jedino se vidi, da se svršava na -i, ali ne znamo pravo, što ima da znači ovo i, da li je to latinski nastavak za genitiv singulara ili za nominativ plurala, ili što drugo. Znamo tek toliko, da se ovo -i nalazi i u nazivu otoka. Zuri, od kojega naš narod stvori također stari adjektiv na -i u srednjem rodu: Žirje.

Imena Lastovo, Biševo i Žirje srednjeg su roda odnoseći se na ostrvo, a ne na otok. Premda se danas na Jadranu u narodu govori otok iz ovih toponomastičkih slučajeva se može zaključiti da je na Jadranu u najstarije doba bila uobičajena riječ za otok ostrvo kao i u drugim slavenskim jezicima. Zanimljivo je da neki od naših pisaca, kao što su Gundulić i Kavanjin prepoznaju i koriste samo samo naziv otok, ali ne i ostrvo.

Na ovom otočiću nalazio se stari manastir sv. Silvestra radi čega postoje i vrlo rani zapisi kojima se potvrđuje njegovo ime. Godine 1146. i 1181. piše se de Buci, 1226. de Buco, 1289. de Buci, 1226. de Busi. Upor. Smičiklasov Codex diplomaticus, sv. II 61, 173, sv. III, 254, V, 98, VI, 651; Monumenta Slav. mero III, 374, V, 223.

Postoji mogućnost da je Busi ilirsko lično ime. Na mesapskim natpisima u Južnoj Italiji čita se Busi (plural)(Upor. Ribezzo, La lingua degli antichi Messapii, str. 46.). Postoji i žensko lično ime mesapsko Busa, kao i Busidius izvedeno s grčko-latinskim sufiksom -Idius, Schulze (Zur Geschichte der lat. Eigennamen, str. 38) pomišlja i na vezu s poznatim ilirskim imenom Beusas, Beusantis. Ako sagledavamo to kao istinu onda u insula Busi »ostrvo nekoga Ilira, koji se zvao Busius« imamo jednostavni latinski genitiv singulara. U tom slučaju naš posvojni pridjev srednjeg roda posve je razumljiv. On točno prevodi latinski posjedovni genitiv. Naš samoglasnik i u Biševo pretpostavlja dugo latinsko u, kao mir »zid« za lat. murus.

Autor: mons. Andrija Vojko Mardešić

Druga teorija o imenu otoka

Jadransko more nije oduvijek imalo današnji oblik, veličinu i dubinu. Imalo je ono svoj razvojni put.¹ U zadnjoj fazi razvoja, u razdoblju od 7.000 do 1.500 godine prije Krista formira se njegov današnji izgled. Od tada Biševo postoji kao otok koji se nalazi na jugozapadnoj strani otoka Visa, 4 kilometra udaljen od grada Komiže. Obala mu iznosi 14 kilometara. Na njoj su uvale: Prostac, Dorina, Mezuporat, Balun, Saladinac, Trešjavac, Duga, Ploča. Potok, Nevaja, Križić, Biševska Luka (Porat) i Salbunara.

Od njih su prikladne za istezanje brodova: Salbunara, Biševska Luka (Porat) Nevaja i Mezopurat. Biševo je brežuljast otok. Njegov najviši vrh Straženica dosiže 240 metara nadmorske visine, a nalazi se na jugoistočnom dijelu otoka. Među biševskim brežuljcima i na padinama pojedinih uvala prostiru se veće ili manje površine obradive zemlje.

Biševo je izgrađeno od vapnenca. Davno, prije nego je postalo otok u današnjem obliku, odvijala se njegova formacija. U pećini iznad ulaza u “Modru biševsku spilju” na kristalnoj vapnenastoj stijeni dobro su vidljivi ostaci ljuštura praživotinja Numulita (Numulites intermedia i Numulites vasca) svojstvenih za tercijarno razdoblje geološke prošlosti – oligocen.² Ovakav numulitni vapnenac postoji još i na istočnoj strani otoka. Smatra se da je ovo ostatak transgresije to jest taloženja oligocenskog mora koje je iz talijanskih predjela prešlo ovdje. Uz ostatke Numulita u vapnencima na otoku Biševu pronađene su i ljušturice drugih oligocenskih rodova praživotinja kao što je Operculina, Lepidocylina, Orbitolites i Heterostegina.

Na otoku Biševu poznata je još špilja Medvidina. Naziv je dobila po lokalnom nazivu za sredozemnu medvjedici ili “morsku medvidu”. Medvidina je duga oko 160 metara, a široka oko 14 metara. Na dnu špilje je žalo. Na tom žalu, zbog bogatstva ribe, je nekada obitavala sredozemna medvjedica. Ribari su je smatrali velikom štetočinom i nemilosrdno je progonili i uništavali te je to jedan od razloga zašto danas više nema morske medvjedice u ovom kraju.⁴

4 Sredozemna medvjedica skriva svoje mladunče u nekoj spilji, i samo povremeno navraća k njemu da ga podoji. Kroz jedan Ili dva mjeseca mladunče poraste toliko da postaje sposobno za samostalan život. Sredozemna medvjedica pojede dnevno oko 20 kg ribe. Komiški ribari je smatraju velikom štetočinom; ne toliko zbog količine pojedene ribe, već zbog toga što toliko plaši ribu, pa je nemoguć bilo kakav ulov gdje se ona pojavi.

Nastanjenost, ime, poljoprivreda i ribarstvo

Dr. Ivo Rubić napisao je da najstariji zapisi o naseljenosti Biševa potječu iz 12. stoljeća⁵ kad su benediktinci na njemu osnovali Opatiju. Istinitost te informacije je upitna jer je proturiječna informaciji koju iznosi M. Barada, a ta je da život benediktinaca Biševu započinje jedno stoljeće ranije.⁶

Također, postoje jasne indicije da su na ovom otoku ljudi živjeli davno prije benediktinaca.⁷ U Veloj Gori postoji stara kapela. Doduše, ona nije istražena pa se o njoj ne može puno reći. Po njezinom položaju, podalje od središta i naselja, moglo bi se pretpostaviti da su tu nekada živjeli pustinjaci. O njihovom postojanju na našim otocima piše sveti Jeronim još u IV. stoljeću.⁸

Samo ime Biševo upućuje na zaključak da su na ovom otoku živjeli ljudi u vrijeme Ilira ili najkasnije u vrijeme grčke kolonizacije Visa.⁹ P. Skok iznosi mišljenje daje ime Biševo postalo od Busi to jest od imena nekog Ilira koji je imao posjed na ovom otoku; dakle gdje su živjeli ljudi koji su obrađivali taj posjed.¹⁰ Kasnije je M. Suić iznio svoje mišljenje da je ime Biševo grčkog podrijetla.¹¹ Bez obzira hoće li se prihvatiti jedno ili drugo mišljenje, slobodno se može tvrditi da je Biševo bilo naseljeno barem od IV. stoljeća prije Krista. Vjerojatno je prvo hrvatsko naselje na otoku Biševu nastalo u blizini benediktinskog samostana na mjestu koje se i danas zove Polje. Tijekom vremena osnovano ih je još 7, tako da ih je ukupno bilo 8: Polje, Vela Gora, Nevaja, Potok, Porat, Salabunara Gornja, Salbunara Donja i Mezuporat. Nemoguće je reći koliko je stanovnika imalo Biševo u pojedinim stoljećima. Podaci do kojih sam uspio doći su da je godine 1900. imalo 300 stanovnika u svih 8 zaselaka te da tada broj opada. Počinje iseljavanje u Kaliforniju pa 1931. biševski zaseoci imaju 192 žitelja. Poslije toga raste broj ljudi na Biševu; za vrijeme Drugog svjetskog rata broji 470 stalnih stanovnika. Treba napomenuti da postoje i nekolicina onih koji su povremeno boravili na Biševu, a povremeno u Komiži. Poslije Drugog svjetskog rata broj ljudi na Biševu broji stalni pad. Godine 1966. tamo je 114 stanovnika, a 1991. -14. Danas ih je samo 4.

5 Rubić, Biševo. U: Pomorska enciklopedija I., Zagreb, 1972. ,str. 371.

6 M. Barada, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj, U: VAHD L, Split, 1932., str. 177.

7 I. Vojnović, Biševo – Crkve sv. Silvestra, Izvještaj o izvedenim radovima, Split, studeni 1995. Gospodin Vojnović mi je ustupio spomenuti izvještaj uz dozvolu da se njime mogu služiti, te mu se ovom prigodom najsrdačnije zahvaljujem.

8 I. Marković, izabrane poslanice sv. Jeronima, Zagreb, 1908. U poslanici XXXVII., na stranici 30 piše kako Nepocijan “svaki dan goraše od želje da li da pođe k misirskim manstirima, ili da pohodi mezopotamske kaluđere ili bar da zauzme koju pustinju dalmatinskih otoka”. A u poslanici koju je sv. Jeronim oko 406. pisao prijatelju Julijanu na str. 242. stoji: “Ti gradiš manastire i izdržavaš veliki broj svetih po dalmatinskim otocima”.

9 Grci dolaze na otok Vis i osnivaju svoju koloniju oko 397. prije Krista. Usporedi: G. Lučio Tragauriense, Storia đel regno Dalmazia e di Croazia, Trst, 1896. str. 9., G. Novak, Kolonizatorsko djelovanje Dionizija Starijeg na Jadranu. U: Hoffilerov zbornik Serta 12. Hoffeleriana, Zagreb, slili 1.-128.

10 P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, Zagreb, 1950.,str. 228.»bilješka 7.

11 M. Suić, Biševo-/Modra/ špilja, Komiža. U: VAHD 86. Splitu, 1993., str. 122.

12 Uz podatke o broju stanovnika koje sam našao u Hrvatskoj enciklopediji, Zagreb, 1941., str. 599., Pomorskoj enciklopediji, Zagreb, 1972., str. 371., Enciklopediji Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966., str. 103. i nekim drugim knjigama, posebno je bilo vrijedne pismo gospodina A. Forctica u kojemu piše o stanovništvu Biševa između dva svjetska rata. Na ovim i mnogim drugim podacima u istom pismu srdačno zahvaljujem gospodinu Foretiću /pismo kod pisca/. Unaprijed: Foretić

Naselja na otoku Biševu razvijala su se tamo gdje je obradiva zemlja. Narod se posebno bavio vinogradarstvom jer je zemlja pjeskovita i vrlo prikladna za uzgoj vinove loze od koje se dobiva crno vino, mali plavac, odlične kakvoće. Zadnjih desetljeća prije prvog svjetskog rata proizvodilo se do 700, a još 40-tih godina 20. stoljeća oko 500 tona. Kako je poslije Drugog svjetskog rata naglo opadao broj ljudi, tako je i opadala proizvodnja vina. Danas se proizvode male količine, tek za obiteljske potrebe pojedinaca koji ne čine stalno stavnovništvo Biševa. Također iz proučenih tekstova lako je zaključiti da je pogodno tlo za uzgoj raznog voća i povrća. Na primjer, godine 1954. proizvedeno 90 tona mladoga graška, Na tom pjeskovitom tlu odlično su uspijevale i lubenice /Citrullus vulgaris/ od kojih bi pojedini plodovi narasli i do 13 kilograma. Kolikogod je zemlja na Biševu prikladna za uzgajanje voća i povrća, ipak, stanovništvo ovog otoka njegovalo je tu privrednu granu samo za kućne potrebe zbog udaljenosti tržišta. Jedino se između dva svjetska rata više uzgajao zeleni grašak zbog mogućnosti njegove prodaje na Biševu i u Komiži. Vinogradarstvo je donosilo dobar dohodak, ali glavna privredna grana bilo je ribarstvo, najisplativija za stanovnike Biševa. Doduše, svi biševski ribari bili su ujedno i vinogradari jer more nije svake godine davalo jednaki dohodak. Pojedina ljeta bila su vrlo bogata, ali druga su bila manje bogata, čak bi se moglo reći oskudna. Zato je ribar ulagao i u vinogradarstvo po načelu: ako zataji more, neće zemlja. Lovišta otoka Viškog arhipelaga, kako su pokazala istraživanja, bio je najjači ribolovni krug za lov srdela na istočnom dijelu Jadranskog mora. ¹³ Za ovaj ribolovni krug 1553. mletački sindik G.B. Giustinian u svom poznatom Itineraru napisao da se na ,, viškim lovištima u jednom danu ulovilo tri milijuna srdela (100.000 ^ grama) ” ^14/15 Možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da je dobar dio tog ulova, biševskih ribolovnih područja, osobito s ribolovnog mjesta Trešjavac.

Biševo je već stoljećima poznato kao najveći ribolovni centar u Viškom arhipelagu. Za trate potegače i kasnije plivarice ova su ribolovna mjesta: Trešjavac Balun, Mezuporat, Salbunara, Porat, Nevaja, Potok, Ploča i Lenga u ljetnim mjesecima, a u sporednim mjesecima još Paruzovica, Zardin, Bocići i Corno ploča.¹⁵ Razumije se da na ovim ribolovnim mjestima nisu ribarili samo oni s Biševa. Dolazili su i Komižani, kao i ostali Višani. Dapače, glas o ovim ribolovnim mjestima, posebno o Trešjavcu, od davnine je privlačio i ribare iz drugih mjesta iako dolasku stranaca zajedno su se opirali i komiški i biševski ribari. Tražili su zaštitu hvarskog kneza. Tako je već 1527. Petar Quirino (hvarski knez) odredio da na prostorima između uvale Trešjavac i Balun imaju pravo ribariti samo stanovnici Hvara i Visa. Isključeni su stranci jer oni ne sudjeluju u javnim radovima i ne plaćaju ostale komunalne namete.^16/17 Knez je smatrao da bi se time umanjivao dohodak Hvarske komune. Zabilježeno je još 1644, godine da je dohodak od ribolovnog mjesta Trešjavac donosio Komunalnoj carinarnici 1.900 lira godišnje, dok je dohodak iz grada Hvara iznosio 3.300 lira.¹⁷

Dakle, dohodak iz samog Trešjavca bio je veći od polovice doprinosa grada Hvara. Plava riba (srdele, inćuni i skuše) lovila se većim mrežama-potegačama ili kako ih je narod nazivao tratama, manjim srdelarama ili vojgama, odnosno budelima. Poznati su podaci za ulov srdele vojgama u godinama 1702. i 1703. Tih godina komiški vojgari ulovili su oko 13 milijuna srdela, oko 325 tona godišnje. Slobodno se može pretpostaviti da to nisu ulovili samo vojgari iz mjesta Komiže, već da su sudjelovali i vojgari iz Biševa. Za to isto stoljeće zapisano je da se na samo jednom biševskom lovnom mjestu i u jednoj noći ulovila 31 tona plave ribe. 1909. jedna je potegača u jednoj lovnoj noći ulovila 40 tona srdela. 1936. na zapadnoj strani Biševa jedan komiški ribar ulovio je 30 tona srdela u jednom zapasu, a vojgari iza njegove potegače u svojim vojgama te iste noći ulovili su 15 tona srdela. Znači da se u jednoj noći i na jednom ribolovnom mjestu na Biševu ulovilo 45 tona srdela. Samo noć prije isti ribar na toj strani Biševa ulovio je 13 tona srdela, a vojgari koji su lovili za potegačom 13 tona. U dvije uzastopne noći ulovilo se 74 tone srdela. Takvih pojedinačnih ulova nije bilo na cijeloj našoj obali. Vjerojatno su ti događaji poticali ribare iz Biševa da ostanu na rodnom otoku. Unatoč pojedinačnom iseljavanju, između dva svjetska rata, na Biševu je bilo 30 vlasnika vojgi, 6 vlasnika potegača, a šestorica su imala brodove, tzv, falkuše kojima su plovili do Palagruže i tamo ribarili. Poslije Drugog svjetskog rata smatralo se da su mreže potegače zastarjele i počelo ih se zamjenjivati plivaricama. Na Biševu su ostala samo dvojica vlasnika plivarica. Poslije Drugog svjetskog rata propada na Biševu i ribarstvo i poljoprivreda, ljudi se iseljavaju, te danas Biševo nema ni potegača, ni vojgi, ni plivarica ni stanovnika. Dok ovo pišem, čovjek ima više prstiju na jednoj ruci, nego Biševo stanovnika, čovjek ima pet prstiju na jednoj ruci, a Biševo 4 stanovnika.

13 J. Basioli, Ribarstvo Komiže nekad i danas. U: Morsko ribarstvo br. 2., 1970., str. 59.-63.

14 “Qui siprende grandissima quantita de sardelle, gran sollevamento et sostegno di tutti Lisig- nani; e per non ommettere una bella particolarita in un sol giomo pressero i pescatori tre millioni di sardele”« S. Ljubić, Commissiones et relationes Venetae, t. II., Zagreb, 1887., str. 220. Unaprijed Commissiones.

15 Kao glavni ribolovni mjeseci za srdele računali su se svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz, a sporedni su bili travanj i rujan. Ali za uštapa i tri dana po njemu nije se smjelo ribariti, jer je cijelu noć sjala mjesečeva svjetlost, a druge noći su pretežno bile mračne i zato ribari nisu nazivali ribolovni mjesec, nego ribolovni mrak.

16 “Audito D. Hieronymo Pacis nomine magistri Francisci Foretich, et omnium aliorum habentiuni Interesse in piscarijs existentibus in Loco dicto Treslavaz usque ad Ballonum qvod universaliter orrtnes, qvi usque in presentiarum gravisi sunt benefficio et utilitate dictarum piscariarum, etiamin futurum, et nullam inovationem fieri.. cum ipsi Piscatores sunt ili qvi portant pondus dići et estus omnium Angariarum, et factiorum occurentium in hac CivitateN. Borcich, Liber Comisiaecon- scriptus anno Reparatae salutis 1784. Ovaj rukopis nalazi se u Župnom arhivu u Visu. Velečasni župnik don Pavao Bjažević ljubazno mi ga je dao na uvid i zato mu najsrdačnije zahvaljujem.

17 Usporedi; G. Novak, Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj strani Jadranskog mora,Zagreb. 1952.,str. 89.

18 J, Basioli, Ribarstvo Komiže nekad i danas. U: Morsko ribarstvo, br. 2., 1970., str. 59,60. Isti pisac, Biševo-Ribolov. U: Pomorska enciklopedija I., Zagreb, 1972.,str. 371.

19 Basioli, navedena djela, str. 60. i 371.

²⁰ A, Foretić, navedeno pismo. Vidi bilješka 12.

Bilješke

Ime otoka Biševo izvodi se iz pridjeva «bišav» što znači «trulo i šupljikavo drvo». Razlog tomu je vapnenački sastav otoka s velikim brojem krških špilja, od kojih su najpoznatije Modra špilja na istočnoj strani i Medvidina špilja na južnoj strani otoka. Nekada je u tim špiljama obitavala i poznata vrsta morskog sisavca – sredozemna medvjedica (Monachus monachus).

Biševo je slabo naseljen srednjodalmatinski otok (broji dvadesetak žitelja), a smješten je jugozapadno od Visa, na udaljenosti od 4 km. Lokalno stanovništvo se bavi ribarstvom, vinogradarstvom, uzgojem koza i turizmom (iznajmljivanje apartmana, seoski turizam, ugostiteljstvo u uvalama Mezoporat i Porat). Uređenje (betonizacija) lokalnih cesta i puteva, izgradnja i proširivanje protupožarnih puteva ima za posljedicu porast broja automobila na otoku, a time i veće onečišćenje okoliša. U novije vrijeme na otoku su postavljeni i telekomunikacijski odašiljači. Posebno su ugrožena pješčano-šljunčana staništa, uvale Porat i Salbunara te uvala Mezoporat zbog onečišćenje biološkim i nebiološkim otpadom.

Na Biševu je do sada registrirano oko 480 biljnih vrsta (Prilog 3). Biševo je značajno kao tipično nalazište (locus classicus) za Stalijevu modričicu (Asperula staliana ssp. staliana) i pjeskovitu modričicu (Asperula staliana ssp. arenaria), kojoj je to ujedno i jedino poznato nalazište. Osim toga, otok je jedno od rijetkih nalazišta končaste mlječike (Euphorbia terracina) u napuštenim poljima i terasastim pješčanim vinogradima i pilastog trpuca (Plantago serraria), te jedno od tri nalazišta Mihelijeve avelinije (Avellinia michelii), uz otoke Vis i Hvar. Na otoku je nekada rasla i rijetka vrsta otantus (Otanthus maritimus), meñutim već dulje vrijeme nije ovdje zabilježena. U sastavu makije, raste i rijetka vrsta šaša (Carex illegitima), a na pješčanim staništima u uvali Salbunara nalazimo rijetku vrstu primorskog kotrljana (Eryngium maritimum) i obalnog žilja (Pancratium maritimum). U uvali Mezoporat je nekad rasla i kritično ugrožena pješčana sijačica (Sporobolus pungens). Ovim istraživanjem vrsta je pronañena u uvali Salbunara.

Tijekom požara u ljeto 2003. godine izgorjelo je oko 80% površine otoka, a sačuvan je samo mali dio zelene površine na sjevernom dijelu (okolica Salbunare). Pet godina nakon požara, vegetacija se vrlo sporo obnavlja, a cijelim otokom dominira trava Brachypodium retusum koja stvara vrlo guste sklopove i time onemogučava razvoj drugih vrsta. Osim navedene vrste, na novonastala otvorena staništa zamjećen je trend širenja neofitske invazivne vrste (Conyza candensis). Na ovom području postoje dva geomorfološka spomenika prirode, to su Modra špilja (proglašena 1951. godine) i Medvidina špilja (proglašena 1967. godine). Plan upravljanja područjem ne postoji, a upravljanje je djelomično regulirano Prostornim planom županije Splitsko-dalmatinske. Osim toga, turistički atraktivnom Modrom špiljom upravljaju koncesionari. Zbog sve većeg porasta posjetitelja i turista u periodu ljetnih mjeseci uvale Mezoporat, Porat i Salbunara postaju sve više antropogenizirane.

U uvalama Mezoporat i Porat se nalaze po dva ugostiteljska objekta te predlažemo da bi se češće trebalo odvoziti smeće (pogotovo za vrijeme ljetnih mjeseci) te da se sprijeći betonizacija i urbanizacija navedenih uvala, koja je već i započela.

Na južnom dijelu otoka (područje naselja Potok i Gatule) lokalno se stanovništvo bavi uzgojem koza unutar ograđenih površine koje su za sada pod kontrolom i ne predstavljaju veći problem za otočni ekosustav. U vršnom dijelu otoka (Stražbenica) nalaze se velike površine kamenjarskih travnjaka C.3.6.1.2. Brachypodio retusi-Trifolietum stellati koji obiluju velikim brojem orhideja.  Predlažemo revitalizaciju starih zapuštenih terasastih vinograda te obnovu zapuštenih polja za uzgoj masline.

Provedena arheološka istraživanja

Zaštita graditeljske baštine

Razgraničenje površina zaštićenih kulturnih dobara Splitsko-dalmatinske županije izvršeno je temeljem Konzervatorske podloge PPSDŽ, koja zaštićena kulturna dobra razvrstava na:

• Kultivirani krajobraz
• Zone posebne namjene
• Povijesne graditeljske cjeline:
  • Urbane cjeline
  • Urbano-ruralne i ruralne cjeline
• Arheološka baština
• Pojedinačna kulturna dobra: memorijalna baština, povijesni sklopovi i građevine.

U Provedbenim odredbama Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije navode se Zaštićene cjeline kulturnih dobara Splitsko-dalmatinske županije i Ruralne cjeline predviđene za zaštitu prema Zakonu, od lokalnog značaja.

Kulturna dobra od lokalnog značaja trebaju se štititi odredbama prostornih planova nižeg reda ili se predviđa njihova zaštita u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Zaštićene cjeline kulturnih dobara SDŽ na području obuhvata prema PPSDŽ su:

• Urbane cjeline: Komiža, Vis
• Podvodna arheološka zona: Otoci Vis, Brusnik i Biševo.

Ruralne cjeline na području obuhvata predviđene za zaštitu prema Zakonu, od lokalnog značaja:

• Napoje (Biševo)
• Podhumlje
• Ruralna cjelina uz kulu Giaconi (Podšpilje)
• Oključna
• Brgujac
• Marinje zemlje.

Prostornim planovima gradova Komiže i Visa evidentirana je kulturna i graditeljske baština u formi arheološke baštine, povijesnih graditeljskih cjelina, povijesnih sklopova i građevina.

a. Urbana cjeline Komiže zaštićena je prema rješenjima o registraciji RST 1406 i RST 1407.

b. URBANE CJELINE Naselje Vis, RST – 1406

Ovoj zoni odgovara režim potpune konzervatorske zaštite povijesne urbane strukture, pejsažnih obilježja, te pojedinačnih građevina, unutar koje je potrebno očuvati sva bitna obilježja prostorne i građevne strukture određene topografijom, povijesnom građevnom supstancom, te raznolikošću namjena i sadržaja.

b. Ruralne cjeline

1. Ruralna cjelina Duboka
2. Ruralna cjelina Podhumlje
3. Ruralna cjelina Podšpilje
4. Ruralna cjelina Kostirna
5. Ruralna cjelina Borovik
6. Ruralna cjelina Žena Glava
7. Ruralna cjelina Poje na Biševu

*Preventivno su zaštićene ruralne cjeline:

1. Ruralna cjelina Tihobraće, preventivna zaštita
2. Ruralna cjelina Milna, preventivna zaštita
3. Ruralna cjelina Burgujac, preventivna zaštita
4. Ruralna cjelina Podstražje, preventivna zaštita
5. Ruralna cjelina uvala Rukavac, preventivna zaštita
6. Ruralna cjelina Donji Rukavac, preventivna zaštita
6. Ruralna cjelina Gornji Rukavac, preventivna zaštita
7. Ruralna cjelina Plisko Poje, preventivna zaštita
8. Ruralna cjelina Marinje Zemlje, preventivna zaštita
9. Ruralna cjelina Stiniva, preventivna zaštita
10. Ruralna cjelina Donja Žužeca, preventivna zaštita
11. Ruralna cjelina Gornja Žužeca, preventivna zaštita
12. Ruralna cjelina Kunjanove – Serenjok, preventivna zaštita
13. Ruralna cjelina Poselje, preventivna zaštita

Arheološke i hidroarheološke cjeline i nalazišta:

1. Arheološka zona antičke Isse
2. Otok Biševo

Krajobrazno područje: Biševo

Kombinacija kulturnih i prirodnih krajobrazba, te zanimljiva i raznolika obala, daju iznimnu vrijednost Biševu. Artikulirani rubovi između naselja, poljoprivrednih površina, te prirodnog površinskog pokrova, stvaraju dinamične, ali istovremeno i harmonične prostorne podjedinice.

Unatoč tome što su poljoprivredne površine dosta zapuštene, što je posljedica depopulacije i deagrarizacije, velika kompleksnost otoka na maloj površini rezultirala je njegovoj bitnosti.

Simbolička vrijednost prirodnih i kulturnih elemenata je od lokanog, regionalnog pa i nacionalnog značaja.

Mjere koje je potrebno poduzeti za očuvanje krajobraznog područja otoka Biševo (degradacija uzrokovana požarom te divljom gradnjom):

• planski pristupiti pošumljavanju
• zadržati gabarite postojećeg građevinskog područja
• zadržati postojeću tradicionalnu strukturu, tipologiju, gustoću gradnje i elemente tradicijskog graditeljstva

Izvor:  Projekt COAST / Očuvanje i održivo korištenje biološke i krajobrazne raznolikosti na dalmatinskoj obali putem održivog razvitka obalnog područja

Dosadašnja arheološka istraživanja

Djelovi zida biševskog samostana našli bi se iskapanjem s južne strane crkvice, ali to (kao i mnoga druga) istraživanja, na žalost, nisu se mogla vršiti ni na ovom ni na drugim mjestima. Takve vrste istraživanja potrebna su ne samo zato da popune, a ponegdje i isprave ove retke, već da obogate kulturnu i umjetničku baštinu ovog otoka koja je u toku stoljeća osakaćena. Pri njenom daljnjem ispitivanju sigurni smo da će pripomoći u otkrivanju postojanju i utjecaju raznih kultura koje su djelovale na prostoru otoka Biševo, te tako pridonjeti u stvaranju jedinstve povjesti koja krasi našu istočnu jadransku obalu.

Cvito Fisković, Viški spomenici, Split 1968.

Tijekom rekognosciranja 1981. godine na Biševu je u prozoru apside crkve Sv Silvestra promađem ulomak grčkog nadgrobnog spomenika sa imenom nekog Teodorosa.

Uz tu apsidu pronađeni su zidovi sa hidrauličnom žbukom koji moguće upućuju na antičko razdoblje (nalazi nisu publicirani).

Tada su mještani rekli da je kod gradnje igrališta južno od crkve došlo do otkrića grobova u amforama.

Zapadno od crkve nailazi se na veću koncentraciju kasnoantičke keramike, a u uvali Porat otkriveni su ulomci helenističke keramike.

(iz članka Branka Kirigina: Arheologija otoka Visa, Biševa, Sveca i Palagruže;
Vjesnik za arheologiju i historiju dalamtinsku 90-91, Arheološki muzej Split,
1997-1998, str 428-29)

Nedavno je Splitski konzervatorski odjel Ministarstva kulture priveo kraju radove na crkvi sv. Silvestra na Biševu. Konzervatorski zahvati započeti još krajem osamdesetih godina imali su za cilj vratiti u funkciju ovaj važni sakralni objekt. Osim radova na postojećoj arhitekturi koje je vodio arhitekt I. Vojnović, provedena su i arheološka istraživanja. Rezultati su bili iznenađujući koliko zbog spoznaja o sačuvanosti srednjovjekovne crkve iz 11. st., toliko i zbog otkrića ostataka ranokršćanske crkve pronađene ispod današnjeg poda.

Crkva sv. Silvestra važan je spomenik hrvatske kulturne baštine. Spominje se godine 1050. kad svećenik Ivan sebe i crkvu na Biševu predaje opatu na Tremitima. Kao “zagovornik” darovatelja pojavljuje se neretvanski knez Berigoj. Uz njega svjedoče još tri morjanska župana, jedan satnik i “svi Morjani”. Biševo i Vis su pripadali prostoru kojim je u 11. St. Berigoj vladao svojom pomorskom silom. Neretvanska kneževina je u Berigojevo vrijeme obuhvaćala velik prostor od Podbiokovlja i ušća Neretve sve do Visa i Biševa.

Crkva koju je svećenik Ivan podigao sačuvana je gotovo do krova. Na prostoru ispred apside po uzdužnoj osi pronađen je jedan grob. On najvjerojatnije pripada romaničkom periodu, tj. vremenu u kojem se spominju Berigoj i svećenik Ivan, sadržavao je jedan skelet. U njemu je nedvojbeno pokopana osoba važna za biševski samostan, na što upućuje privilegirani središnji smještaj groba. Možda se radi baš o grobu spomenutog splitskog svećenika Ivana koji je o vlastitom trošku podigao i posvetio crkvu sv. Silvestra.

Pronađena su još dva skupna groba uz južni i sjeverni zid, u njima se pokopao veći broj pokojnika, najvjerojatnije se radi o zajedničkim grobnicama biševskih redovnika.

Benediktinci su najstariji samostanski red. Osnovao ih je sv. Benedikt 528. god. U Monte Cassinu. Odigrali su veliku ulogu u povijesti Hrvata. Njihov najstariji do sad otkriveni samostan kod nas su Rižinice u Solinu gdje je pronađen čuveni natpis s imenom kneza Trpimira. Sam Trpimir je osnovao taj samostan 852. god. Biševska zadužbina sv. Silvestra 1145. god. postaje samostalna opatija. Na Svecu je možda već u 9. st. osnovan samostan sv. Andrije, no on se prvi put spominje tek 1229. god. Benediktinci se i na Hvaru javljaju ranije, iako se prvi put spominju 1218./35. g. Biševska će opatija nastaviti poslije život kao opatija sv. Nikole u Komiži. Važno je napomenuti da će se pri podizanju svojih samostana benediktinski redovnici uvijek naslanjati na ranije ostatke ranokršćanskih crkava. To se najbolje vidi na primjeru opatije sv. Ivana Krstitelja u Povljima (prvi put se spominje 1184.god.) Povaljski je samostan smješten na prostoru ranije bazilike, a sama crkva je smještena u ranokršćansku krstionicu. Kako smo vidjeli, i sv. Silvestar je sagrađen nad ostacima ranokršćanske crkve. Sve to govori o kontinuitetu kutnog mjesta i obnavljanju zapuštenih kasnoantičkih sakralnih objekata tijekom srednjeg vijeka.

Bilo bi interesantno nastaviti istraživanja sv. Silvestra i otkriti ostatke samostanskih prostorija. Novijim konzervatorskim radovima na crkvi otkrivena su i prezentirana romanička vrata na južnom zidu. Ta vrata su vodila u samostanske prostorije o kojima ništa ne znamo. Romanička vrata uz prozor – oblika strijelnice, smješten na istočnom zidu iznad apside, daje poseban pečat cijelom interijeru crkve. Mali prozor koji je izvana visok i uzak, a iznutra širi, bio je zazidan u nekom od prethodnih stoljeća. Prilikom konzervatorskih radova ponovno mu je vraćena funkcija. Otvaranjem ovog prozorčića interijer crkve je dobio potpuno novu dimenziju. Naime, u ranim jutarnjim satima, čim sunce izađe, kroz njega u polumračnu crkvu prodire snažna traka sunčeve svjetlosti. Visoko postavljeni prozor koji je na koncu i zazidan zbog nepraktičnosti održavanja jer je kroz njega prodirala i vlaga i vjetar morao je imati, osim ostalih, i ulogu stvaranja tog posebnog svjetlosnog efekta.

Upada u oči da je spominjani pokojnik iz središnjeg groba “zagledan” upravo u ovaj prozor. Naime, skelet je krivo orijentiran, umjesto da mu glava bude na istoku, ona je bila na zapadu gledajući prema istoku, tj. U prozor o kojem smo govorili. Istok je pak strana svijeta na kojoj izlazi sunce, a ono označava Krista – “Sunce svega svijeta”. Tako je naš biševski “spavač” zapravo zagledan u Krista.

Sam prostor crkve sv. Silvestra svojom arhitektonskom i povijesnom slojevitošću, topografskim smještajem, najbolje dočarava atmosferu u kojoj se odvijao život srednjovijekovnog benediktinskog samostana. Crkva i polje kao da su utjelovljenje benediktinskog gesla:”Ora et labora”, “Moli i radi”. Raster poljskih parcela je pravilan i jedan zarasli puteljak između njih vodi ravno od crkve u polje. Taj “dekuman” čvrsto postavlja crkvu i samostan u središte i početak srednjovijekovnog kulturnog pejzaža kojeg nigdje ne možemo tako snažno doživjeti kao na Biševu. Ovdje osim crkve i okolni prostor predstavlja dio kulturne baštine, samostan je tek jezgra od koje počinjemo iščitavanje cijelog povijesnog krajolika.. Na žalost, danas se taj kulturni krajolik sve više gubi jer nema onoga tko ga održava – čovjeka.

Stoljećima iza vrijednih Benediktinaca Komižani su obrađivali iste one parcele koje su još od srednjeg vijeka počeli formirati i održavati Benediktinci. Tako su oni bili direktni baštinici bogate biševske kulturne tradicije. Da je u prošlosti na Biševu došlo do prekida života, do prekida kulturne tradicije prastari sv. Silvestar ne bi ostao sačuvan gotovo u obliku iz doba berigoja i svećenika Ivana, već bi se napušten brzo pretvorio u ruševinu. Na žalost, danas pusto i zapušteno Biševo doživljava najveću stagnaciju u svojoj povijesti. Obnavljanje sv. Silvestra znači bar djelomično vraćanje u život jednog od najvažnijih sakralnih spomenika naše nacionalne povijesti. Biševska crkva predstavlja konstantu, živi dokument nazočnosti Hrvata na ovim prostorima od Berigojeva doba do danas. “Morjani” koji se spominju u srednjovjekovnoj ispravi zajedno s Berigojem i njegovim dvorjanima zasigurno nisu bili samo stanovnici neretvansko-podbiokovskog područja, među njima je moralo biti i ondašnjih Višana. Stoga na Višanima ostaje da i dalje čuvaju i njeguju svoju kulturnu baštinu. Ako nestane ona, nestat će i Vis – ne kao geografski, već kao duhovni i civilizacijski prostor.

Miroslav Katić, Hrvatska zora br. 17/18., 1997.

The archaeological heritage of Vis, Biševo, Svetac, Palagruža and Šolta (British Archaeological reports International Series 1492, Adriatic Island project Volume 3)

Popis sondi s nalazima:

Roman — VS 1174.00 — Church Sv. Silvestar

Excavations of the gothic church of sv. Silvestar in 1994 exposed the apse of an earlier church. Inside the apse was a white mosaic, damaged in the centre with a later inhumation. Large amounts of early and late Roman pottery were recorded inside and around the church.

Greek — VS 1174.01 — Church Sv. Silvestar

A fragment of a Greek tombstone inscribed with the name Theodoros, discovered within the church apse window during survey by the Archaeological Museum in Split in 1981.

Roman — VS 1175.00 — Settlement with structures Poje

A large concentration of pottery, mainly comprised of amphorae, pithoi and tegulae of early and late Roman period. The site lies in the centre of a field near the church of sv. Silvestar (VS 1174.00). Mortar and water resistant plaster were noted near the church and may be related to this site.

Roman — VS 1175.01 — Amphora/pithos burial Plac

Find of burials within amphorae south of the church of St. Silvester.

Roman — VS 1175.02 — Amphora/pithos burial Plac

Find of burials within amphorae recorded by local inhabitants.

Roman — VS 1176.00 — Minor artefact scatter Poje

A minor concentration of pottery, mainly comprised of tegulae and pithoi. The site lies on the northern edge of a field on the road to the Porat bay.

Roman / Hellenistic — VS 1177.00 — Minor artefact scatter Porat

A minor concentration of pottery, mainly comprised of amphorae and tegulae set in the centre of a bay. Survey by the Archaeological Museum in Split in 1981 recovered fragments of Hellenistic pottery.